Tri simbolista u Beču

Svaki posjet Beču prilika je za vrhunski kulturno-umjetnički doživljaj, te je iz mnoštva sadržaja koje nude bečke galerije i muzeji zaista teško odabrati odakle krenuti, imate li na raspolaganju tek jedan vikend. Zanimljivo, ove jeseni bečkom izložbenom scenom vladaju umjetnici eklektičnog svršetka dugog 19. stoljeća, velikani paneuropskih pravaca, simbolizma i (post)impresionizma koji u sadržajnom smislu korespondiraju s formalnom secesijskom akreditacijom bečke umjetnosti toga razdoblja. Finac Akseli Gallen-Kallela predstavljen je u Orangeryji Donjeg Belvederea, velikan francuske umjetnosti Paul Gauguin u Kunstforumu, dok je talijanski kipar (i slikar) Medardo Rosso suptilno razotkriven u Mumok Museum Quartiera.

Medardo Rosso: Talijan u Francuskoj

Medardo Rosso (Torino, 1858–Milano, 1928) jedan je od manje poznatih pionira europskog modernizma, a predstavljen je na opsežnoj retrospektivi u muzeju Mumok s pedesetak skulptura te velikim izborom fotografija, fotokolaža i crteža. Izložba se bavi temeljitom analizom Rossova procesualnog i repetitivnog te radikalnog, tzv. antiherojskog pristupa, kojim je umjetnik prkosio svim konvencijama tradicionalnog kiparstva. Ovaj će Rodinov suparnik, kojeg unatoč talijanskom podrijetlu vezujemo uz francusku umjetnost, jer je većinu radnog vijeka proveo u Francuskoj, hrabro istupiti iz konvencionalne kiparske prakse stvarajući najradije skulpture koje djeluju nedovršeno i prkose akademskoj zaokruženosti forme i diferencijacije volumena i prostora oko njega. Naoko poput studije, ostvarene mahom u vosku kao umjetniku najdražem materijalu, materijaliziraju intimni dijalog ruke i tvorbene mase, bez pretenzije, odolijevajući definiciji.

Akseli Gallen-Kallela, Mit o Ainu, triptih, 1891.  / Fotografija: Finnish National Gallery, Helsinki / Hannu Aaltonen

U sasvim čistom prostoru neutralnih sivih ploha, na arhaičnim visokim tamno bajcanim drvenim stolićima, odnosno postamentima u jednoličnom i jasnom ritmu, odvojene koprenama od tila, tzv. mekocrtačima pojavljuju se skulpture koje kao da se pred nama preobražavaju, u muci stvaranja nečega iz ničega. Uz djela ovog danas nedovoljno poznatog umjetnika kojeg poistovjećujemo s kiparskim impresionizmom, izloženi su i radovi umjetnika na koje je Rosso izravno ili neizravno utjecao: Francis Bacon, Nairy Baghramian, Phyllida Barlow, Lynda Benglis, Louise Bourgeois, Constantin Brâncuși, Edgar Degas, Alberto Giacometti, David Hammons, Eva Hesse, Marisa Merz, Robert Morris, Andy Warhol. Ova „proširena“ retrospektiva tako se pridržava Rossove vlastite umjetničke prakse da ne izlaže sam, već u „razgovoru“ s drugima.  Izložba se može razgledati do 23. veljače 2025. godine.

Paul Gauguin: jedan od nositelja modernizma

Retrospektivna izložba Paul Gauguin: Unexpected predstavlja također pionira likovnoga moderniteta u velikoj završnici dugog stoljeća na pragu novoga doba Paula Gauguina (Pariz, 1848–Francuska Polinezija, 1903) u Kunstforumu, izložbenom prostoru Bank Austrije. Djelo jednog od najvažnijih protagonista moderne umjetnosti prikazuje se u austrijskoj metropoli nakon više od šezdeset  godina. U suradnji s Albertinom, te u kustoskoj selekciji Evelyn Benesch, Kunst­forum raskošno otkriva umjetnikov rad od postimpresionističkih početaka do pionirske uloge kao jednog od nositelja modernizma obuhvaćajući sve aspekte njegova opusa: slikarstvo, grafiku i skulpturu. U slikovitom postavu minimalistički očišćenog prostora, na velikim hrabro obojanim plohama zida redaju se dragocjena remek-djela Gauguinove umjetnosti od početaka do zrelih plodova njegove imaginacije.

Preuzimajući poentilistički postupak mentora Camillea Pissarroa Gauguin ga je kanonizirao u službi duhovnoga metajezika, oslobodivši likovna sredstva mimetičke funkcije, na način primitivne umjetnosti koja se nije opterećivala analogijama. Upravo suprotno, boja, potezi, kompozicija i ostala slikarska sredstva dobivaju vlastitu autonomiju, dok je stvarnost tek sugerirana, a metajezik slike naglašava različitost od prirode. To je Gauguinova najznačajnija inovacija u formalnome smislu. U sadržajnome će inzistirati na povratku korijenima čovječanstva u suživotu s primitivnim civilizacijama. Njegov je habitus svojevoljna izolacija i bijeg od civilizacije, najprije u Bretanju u Pont Aven, gdje je tražio iskonski poticaj u običajima i životu grube pokrajine na sjeveru Francuske, kulturi sasvim drugačijoj od one u Parizu, pa u Arles na jugu, a zatim će se uputiti na egzotični Martinique pa na Tahiti te ostale dijelove Francuske Polinezije.

Apstrahiranjem bitnog iz okoline Gauguin će inaugurirati strategiju iz koje će izniknuti apstraktno slikarstvo. Afirmiravši sugestiju naspram prezentacije te simboličku uporabu boje naspram mimetičke s ciljem izazivanja emocija i podražavanja senzualnog doživljaja koje konvencionalni umjetnički jezik ne doseže, njegovo je slikarstvo korijen mnogim vidovima apstraktne umjetnosti s kulminacijom u apstraktnom ekspresionizmu, primjerice Marka Rhotka. Izložba u Beču sadrži niz remek-djela, a posebno su zanimljive skulpture i grafike stigle iz mnogih svjetskih muzeja. Izložba se može razgledati do 19. siječnja 2025.

Akseli Gallen-Kallela: otkriće Sjevera

U Orangeryji u Donjem Belvedereu postavljena je retrospektivna izložba iznimno značajnog umjetnika simbolizma Akselija Gallen-Kallele (Pori, Finska 1865–Stockholm, 1931), ključne figure finske ali i europske umjetnosti u razdoblju oko 1900. Gallen-Kallela participirao je u bečkoj secesiji, a njegovo stvaralaštvo važna je sastavnica internacionalne umjetničke mreže Europe u jeku temeljitih modernih promjena europske umjetnosti druge polovice 19. stoljeća.

Stvarajući i slikajući u atmosferi snovitih pejzaža i prostranih jezera rodne Finske, kao i u ozračju užurbanih metropola Pariza, Berlina, Londona i Beča opredijelit će se za autohtonu pejzažnu motiviku i narativnu mistiku rodne Finske, pridružujući se trendu rodoljubnog simbolizma koji upravo kroz krajolik i autohtonu mitsku prošlost aludira na političku autonomiju i nacionalni integritet, u ovom slučaju Finske, tada zavisne i pod upravom Rusije. Finska je od 1809. do 1917. godine bila autonomno veliko vojvodstvo pod ruskom upravom, a jedan od pronositelja novog finskog nacionalnog identiteta bio je upravo Gallen-Kallela.

Medardo Rosso, Bolesni dječak, 1895.  / Snimio: Markus Wörgötter / mumok – Museo Medardo Rosso, Barzio

Izložba po prvi put pokazuje šezdeset najznačajnijih djela ovog umjetnika, od kojih je četrnaest izlagano na izložbama secesije u Beču oko 1900.

Axel Waldemar Gallén rođen je u dobrostojećoj obitelji na jugozapadu Finske u mjestu Pori. Prezime Kallela dodat će tek 1907. godine želeći naglasiti svoj finski identitet. Školovao se na neformalnoj Académie Julian i u Atelijeru Cormon u Parizu. Sa suprugom Mary Slöör sagradit će dom i atelijer inspiriran tradicionalnom finskom arhitekturom, ali i modernim Art & Crafts pokretom, u srcu netaknute prirode središnje Finske na jezeru Rouvesi. Nažalost, prva će mu kćer umrijeti s nepunih pet godina, a Mary će mu roditi još dva sina.

Sudjelovat će na svim značajnim europskim izložbama s kraja 19. stoljeća; od pariškog Salona, do Sankt Peterburga i minhenske te bečke secesije, a na Exposition Universelle u Parizu 1900. godine bit će nagrađen za slike iz ciklusa finskog epa Kalevala te za dizajn tekstila i namještaja finskog paviljona. Upravo će Kalevala postati svojevrsnom tematskom okosnicom i nacionalnom akreditacijom Gallen-Kallelina stvaralaštva u skladu s tendencijama simbolističkih strategija u izgradnji nacionalnog identiteta te iznalaženja duhovne snage u epovima poput francuskog Chansons de Roland, njemačkog Niebelungenlied, ali i južnoslavenskog usmenog književnog stvaralaštva poput (H)asanaginice, legendi o kraljeviću Marku i sl.

Baveći se univerzalnim temama, Kalevalu je kao priču o ljubavi, osveti i smrti sakupio dr. Elias Lönnrot (svojevrsni finski pandan Kačiću Miošiću) te kao knjigu objavio 1835. Ona će i na formalno-stilskom planu, baš kao i Kosovski ciklus kod Meštrovića, označiti svojevrsnu prekretnicu od naturalizma Bastien-Lepageova tipa na secesijsku art nouveau morfologiju (kod Meštrovića od secesije i simbolizma na monumentalnu herojsku morfologiju).

Paul Gauguin, Stogovi sijena u Bretagni, 1890. / © National Gallery of Art, Washington Geschenk der W. Averell Harriman Foundation zum Gedenken an Marie N. Harriman

Na izložbi su izložene i slike nastale za mauzolej prerano preminule kćeri industrijalca Fritza Arthura Juséliusa s temom pobjede smrti nad materijom i duše nad smrću koje prate svojevrsnu teozofsku doktrinu u konfrontiranju pozitivističke filozofije i ezoterizma, naturalističkog pogleda i simbolističkog uživljavanja. Upravo su te slike bile izložene na secesiji 1904. godine kojoj se priključuje zahvaljujući Klimtovu pozivu da izlaže u okviru izložbe nordijske umjetnosti na secesiji 1901. godine. Finskom je umjetniku bio posvećen i jedan broj Ver Sacruma te je slika Proljeće bila otkupljena za tadašnju Modernu galeriju, današnji Belvedere.

Cijelo će prvo desetljeće intenzivno stvarati i participirati u ključnim događajima buđenja avangarde poput druženja s ekspresionistima koji ga pozivaju da se pridruži grupi Die Brücke. Neko će vrijeme s obitelji živjeti u istočnoj Africi, današnjoj Keniji. Na Venecijanskom bijenalu imat će vlastiti odio. Nakon što Finska postane nezavisna, borit će se u finskom građanskom ratu, a za svoju će domovinu dizajnirati zastave, novčanice, uniforme, insignije i medalje. Dvadesetih godina, kada izlaže po Sjedinjenim Američkim Državama, započet će rad na iluminiranju izdanja Kalevale, koji neće nikada završiti, ali će scenama iz tog epa oslikati kupolu Finskog nacionalnog muzeja. Umire 1931. godine te biva ispraćen sa svim državnim počastima u Helsinkiju.

Akseli Gallen-Kallela, Dječak s vranom, 1884.  / Fotografija: Finnische Nationalgalerie_Helsinki / Sammlungen Antell

Akseli Gallen-Kallela, Jezero Keitele, 1904.  / Privatna kolekcija , fotografija: Gallen-Kallela Museum, Espoo / Jukka Paavola

Akseli Gallen-Kallela ključni je predstavnik finskoga simbolizma, pri čemu je simbolika rodoljublja pravac koji je odabrao kako bi kroz simboličku reprezentaciju rodnoga kraja, prostranih jezera, borova i breza te ljudi koji kraj njih obitavaju, izrazio univerzalnu težnju za autonomijom i nacionalnim identitetom, ali i intimnu žudnju za slobodom umjetničkog stvaralaštva.

Prostor Orangeryje začudno je transformiran suptilnim dizajnom white cubea s multifasetnom prostornom dispozicijom zidnih panela obojanih u hladni svijetlosnježni ton. Suptilan i nenametljiv dizajn Willija Schmida na fascinirajuće diskretan način naglašava sve bitno za ovog umjetnika, hladnoću sjevernoeuropskog ambijenta, toplinu ljubavi i strastvenog umjetničkog stvaralaštva te asketsku privrženost ideji koja je u srži svakog kreativnog procesa, a kod ovog umjetnika mistična, monumentalna i vječna. Prostor Orangeryje, nekoć botaničke depandanse dvorca Belvedere, danas izložbenog prostora istoimene bečke Nacionalne galerije, još je jednom pokazao zaista iznimnu sposobnost transformacije, pri čemu posjet izložbi ima doista meditativan karakter. Kustosice Arnika Groenewald Schmidt i Ana Utrainen načinile su zaista predivan posao.

 ***

Može li se u ovosezonskoj bečkoj izložbenoj ponudi nazrijeti novi prostor za predstavljanje umjetnika hrvatskog simbolizma?

Nakon uspješnog kolektivnog predstavljanja hrvatskih umjetnika koji su stvarali oko 1900. u Belvedereu 2017. godine u organizaciji Galerije Klovićevi dvori i autorskoj koncepciji Irene Kraševac, Marine Bagarić, Darije Alujević i autorice ovoga teksta, možda je sazrelo vrijeme da u fokus bečke javnosti dođu i umjetnici koji su u bečkoj secesiji participirali, ali čije je stvaralaštvo nedovoljno poznato i apostrofirano izvan granica vlastite zemlje. Uz kratke osvrte na izložbe protagonista simbolističkoga pravca, poput Gauguina i Rossa, djelovanje manje poznatog finskog fenomena Gallen-Kallele usporedivo je i na neki način paralelno s fenomenom Ivana Meštrovića, pa je iz gore navedenog razloga finskom umjetniku posvećen veći dio teksta.

 ***

Egzotični Sjever i mistični Orijent: naš Meštar i njihov Akseli

Međutim, ono što posebno privlači autoricu ovih redaka jest komparacija s hrvatskim suvremenicima, osobito našom tzv. drugom secesijom i njezinim vođom Ivanom Meštrovićem.

Po tko zna koji put razvidno je da se sve biografije europskih umjetnika oko 1900. sažimlju u tri sinkronijsko-dijakronijska toposa: Parizu, Beču i Münchenu. Stvaralaštvo umjetnika iz zemalja na marginama kulturno-umjetničkog zemljovida obilježeno je još nečim: uza sav napor učinjen u smjeru europske afirmacije i težnji kozmopolitizmu, postoji uvijek žudnja za vlastitom nacionalnom identifikacijom i njenom komunikacijom prema van, pa su tako i Ivan Meštrović i Akseli Gallen-Kallela stvarali u suglasju europske objave i nacionalne potvrde. Treća zajednička komponenta je sljubljivanje moderniteta i tradicije, umjetničkog rafinmana i folklornog rudimenta, urbanog i prirodnog, iskona i artificijelne tvorbe. Obojicu umjetnika etablirala je secesija, te im se djela i danas nalaze u bečkom Belvedereu. Njihovi opusi iskaču iz uobičajenog europskog eklektičnog stilskog kontinuiteta, djelujući poput nezgrapnih slonovskih kontura u linearnoj igri staklene europske likovne menažerije.

Monumentalnost, patos, herojski narativ na način viteškog srednjovjekovlja (kod Gallen-Kallele heroja Lemminkäinena, a kod Meštrovića kraljevića Marka ili slijepog guslača, koji bi pak bio pandan finskom pjevaču Väinamöinenu) stilsko-formalni su ekscesi egzotičnog Sjevera i jednako mističnog Orijenta te njihovih umjetničkih promotora: našega Meštra i njihovoga Akselija. Prije više od 12 godina finskom je umjetniku bila priređena retrospektiva u pariškom D’Orsayu, a sada je monografski i retrospektivno predstavljen u Beču. Ovaj se umjetnik u posljednje vrijeme ponovno razotkriva svijetu, što samo govori u prilog da je sazrelo vrijeme i za Meštrovića, za novo razotkrivanje u gradu njegovih početaka, Beču, gradu pod čijim se okriljem formirao u jednog od najznačajnijih umjetnika Monarhije, jer Meštrovića, kao i sve naše umjetnike ovog flamboajantnog razdoblja na neki način treba ponovno razotkriti svijetu.

Iz primjera trenutne bečke izložbene ponude, spomenemo li još i senzacionalnu izložbu Rembrandta, Rembrandt – Hoogstraten: Farbe und Illusion, dade se zaključiti da je lijepa umjetnost uvijek u modi, u lukrativnom smislu i sigurna karta, koja za ljubitelje umjetnosti i sve zahtjevniju publiku uvijek nudi novi, prijeko potreban estetski, etički i senzualni doživljaj.